Vaffanculo

Pokusavajuci sagledati karijeru jednog od najistrajnijih a istovremeno i najnepristrasnijih, politicki zainteresovanog ali ne i moralizirajuceg rezisera, pravnika kojem je pravo zatrebalo samo kad je trebao da brani svoja umjetnicka djela na sudu, karijera Zelimira Zilnika se cini heterogena, eklekticna, individualna u svakom pogledu.
Teorija filma bi nam donekle mogla pomoci u formalistickoj analizi Zilnikovog osebujnog rada koji vec punih 50-tak godina neprestano nalazi put do (uporne i socijalno angazirane) publike. Medjutim samo analiziranje filmova bi nam uskratilo mogucnost pokusavanja sagledanja razlicitih konteksta u kojima Zelimir Zilnik neumorno djeluje. Od SFRJ 60-tih, azilanstkih godina u Njemackoj 70-tih, nacionalistickih 80-tih, do krvavih 90-tih i kanibalistickih neoliberalnih 00-tih, Zilnik stoji u vjecnoj opoziciji. Naspram uniformisanih ideoloskih pogleda (razlicitih) grupa, Zilnikove naizgled jednostavne teme i forme svjedoce o potrebama manjina da progovori o suludim srljanjima vecine.
Zelimir Zilnik, kao i dio njegove generacije, koja je pocela praviti filmove pocetkom i sredinom 60-tih godina su, najcesce inspirisani promjenama u modernom Jugoslovenskom drustvu ali i sire u Evropi i svijetu, stajali na lijevoj strani socijalne kritike drustva. To ih cini interesantnim i van dominantnog disidentskog diskursa. Uz pomoc humora, socijalne kritike, estetskih tokova u svijetu filma i umjetnosti ali i ideoloskih diskusija, mladi reziseri ce u nekoliko godina uspjeti napraviti neke od klasika bivsejugoslovenske kinematografije. Angaziranost i kritika je u vecini slucajeva bila pokusaj mijenjanja stanja stvari na bolje. Epitet ”Novi film”, kako se pokret tada nazivao po medijima, ce nazalost u historiografiji ex Yu filma biti promijenjen u ”Crni film”, a Zilnikov istoimeni kratki dokumentarni film ce zaokruziti jedan period kreativnog i tematskog rada a autora samo koju godinu nakon toga uputiti u Njemacku.
Tema Crnog filma se moze inkorporirati i u brojne druge Zilnikove radove. Reziser dovodi deset beskucnika sa ulica Novog Sada svojoj kuci i dok im pruza gostoprimstvo, obilazi institucije te postavlja pitanjima ”obicnim” ljudima o tome kako bi se problem beskucnistva trebao rijesiti. Kompleksnost filma se sastoji izmedju ostalog u tome da Zilnik postavlja pitanja i o svojoj ulozi u citavom sistemu, te pokusava dokuciti i rasclaniti klasne razlike u drustvu koje ima besklasne ideale. Estetika Cinema Veritéa i promisljanja o performativnoj ulozi filma, te susreta sa neznancima koji se ne libe dati odgovore na postavljena pitanja ce prozimati i druge filmove Zelimira Zilnika te ce svjedociti o konstrukcijama identiteta onih koji stoje ispred kamere ali i samoj konstrukciji filma i reprezentacije subjekata. Naime, bez obzira da li se radilo o zivotima gasterbaitera u Njemackoj 70-tih, ili Titovoj setnji Beogradom 90-tih, Zelimir Zilnik uspjeva da pred kamerom otkrije neke od gorucih kontekstualnih problema koje okruzuju citavu situaciju, npr rasizam prema useljenicima 70-tih ili nacionalizam Milosevicevske Srbije.
Sto se tice formalisticke analize Zilnikovog rada, i tu cemo naici na heterogenost stilova i izraza, tokova i staronovih ”valova”. Od Cinema veritéa, obzervacijskih filmova, pa cak i dijelova obojenih poetikom filmske esejistike i autorefleksivnosti, Zilnik koristi film da bi se plasirao i identifikovao sa marginama drustva, jer smatra da su margine bitne zbog kritickih promisljanja! Sam rad na filmu je za Zilnika dio intelektualnog praxisa, a nepodilazenje publici kroz nepotrebno stiliziranje cini Zilnikov rad bitan i zbog nemogucnosti eufemiziranja svakodnevnice, te nepruzanja eskapizma. Zilnikovi filmovi su donekle ogoljeni jer govore o temama koje cesto ne trpe uljepsavanja, te se u njima ocituje sav humanizam individue koja ne priznaje dogmatiku nijedne sistemske konstrukcije.

Jedna slika danas nikako da mi izađe iz glave. Naime, u strip-knjizi Joe Saccoa
Goražde, ima scena gdje se lokalna mladež ubija od alkohola, onako kako se
ubijalo od alkohola za vrijeme rata. Bespoštedno se upošljava jetra, muzika
dreči, ljubav se izjavljuje, naručuju se farmerke od onih čija je budućnost
preko grane izvjesna. U svemu tome se iščekuje i potpis za prekid rata u
Daytonu. Jedna djevojka sjedi, i kako je se ja sjećam, bezlično gleda ispred
sebe.
Rez. Sutra u 14:55 će biti ravno 19 godina kako sam prvi put čuo granatu.
Valjda je ta prva fakat najlakša, pa oni koji su nažalost stradali od nje,
nisu imali mogućnost ni reflektirati šta ih je to pogodilo. Svi oni drugi su
nakon te prve eksplozije shvatili i počeli se polako a neprirodno navikavati na
stanje stvari. Gubitak tla pod nogama je jedino sigurno u jednačini sa svim
nepoznatima.
Rez. Nemam slika iz rata. Obilno sam se slikao i prije i poslije. Kad smo
napokon došli u zemlju u kojoj sam proveo već više od pola života i koju
volim - ništa više ili manje od zemlje iz koje sam prvenstveno razgulio -
svima smo pokazivali predratne slike, kobiva da ne ispadne da nismo postojali.
Nakon toga smo se manijakalno slikali u svim pozama i to udesetostručavamo
digitalnim điđimiđama.
Ima jedna neuslikana koju bih mijenjao za bubreg, samo da mogu: 1992, ljeto.
Raketa zemlja-zrak pada na moju školu "Berta Kučera". Berta Kučera je bila
narodni heroj, danas joj fali glava na bisti koja još uvijek stoji ispod
škole. Drveće koje malo pomalo jede i ostatke škole a i Bertinu bezglavost, i
sam sam posadio, oslobađajući se tako dosadnih časova hemije i fizike. No sad
već preskačem cilj priče o naličju vremena. Natrag u ljeto kad sam imao 13 i
po. Raketa je pala, valjda gađajući staru tvrđavu. Naši prozori su sletjeli
na beton brzinom kojom već staklo pada od jačine rušenja ogromne zgrade u
komšiluku, od još ogromnije rakete bačene iz ogromnog aviona s ogromne
visine. Tata pod komodu, akrobatskim činom. Mama na vreću brašna iza vrata s
tanjirom u ruci. Alan i ja u WC-u. Trk niz stepenice.
Petnaestak minuta nakon bacanja u prašinu jedne prosječne pedagoške
institucije koja je odgojila hiljade polupismene djece, tupo lupanje na
podrumska vrata i pitanje jesam li ja tu. Na potvrdan odgovor iznenađeno
pitanje šta ja tu radim, jer su djeca s Gornjih Bara već pohapala mrežu za
odbojku i uzimaju najbolje lopte, koje još nisu ispuhale od snažno-ogromne
rakete. Mama me pušta da idem s Mimom i ostacima društva iz zgrada na Donjim
Barama, i mi trčimo preko ceste, niz igralište, susreće nas kostur nečega
što se nekad sasvim sigurno zvalo škola a što sad liči na ostatke drevnih
civilizacija u Južnoj Americi. Kao da je od pada rakete do našeg izlaska iz
zgrade prošlo pet stotina godina. Ne obazirući se na sve cigle koje su
štrčale kao rebra pitomih biljoždera koji u "Opstanku" ostanu polusamljackani
da trunu u nekoj savani, mi smo hrabro uzimali sve što nam je pripadalo a što
Gornjebaraši nisu već zdrpili. To je to. Nepostojeća slika nas nekoliko koji
bjesomučno pokušavamo titrati poluispuhane lopte od parket sale za fizičko,
bijel od prašine, kreča i ostataka zidova Male eksplozije koju su davale
čudan soundtrack našoj krađi.
Rez. Javljao se i javlja mi se još uvijek osjećaj mučnine, preneraženosti,
bijesa, ludila, pičke materine, granate u stomaku, metka koji je slučajnom
prolazniku slomio zub na putu iz lobanje. Nepostojanje riječi, nemogućnost
izraza, glasno krckanje kostiju u vilici, iskopano oko, skupljanje dijelova
tijela, hladno ubijen čovjek pred kamerom. Prodavanje duše za paštetu, za
kutiju cigara, lomljenje nosne kosti kundakom kalašnjikova. Paljenje živih
ljudi okovanih žicom. Blijede ruke što miluju bijeli mramor.
Sjećam se jednog od odlazaka. Napisah tad u telefon: Kiše, kiše po bosanskim
bespućima. Rijetke kuće na Komaru podsjećaju na ljudske lobanje, s prozorskim
rupama kao očnim dupljama. Jedino što je novoizgrađeno su supermarketi,
džamije i mezarja koja se svojom bjelinom doimaju kao da ih je fotošopom
premjestilo s neke morbidne razglednice i stavilo u osebujni zeleniš i guste
bosanske šume. U ušima trube, pored mene aveti. Nekad ljudi danas
poluautomatski histerici. Kukuruzi se tiskaju s grobovima pored puta. Voda teče
u pogrešnom smjeru. U ušima teški mol, duru zabranjen pristup. Fali mi
gitara, trzalicu već imam.
U ušima Edo Ljubić. Vratio se nekad, nakon lutanja po Americi i u filmu
"Posljednji skretničar uzanog kolosjeka" otpjevao Ašik osta na te oči.
Jednostavno, bez pretvaranja. Kao da je uvijek bio pod tim drvetom s gitarom u
ruci, a ne u Americi gdje je snimao ploče na kojima je pisalo "For best results
use Victor Needles".
Smire se slike, uđe eskapizam u vene, pobjegne se. Koncerti smire dušu, a
alkohol zagrli s leđa. Ono što ne nestaje je tupi pogled i istovjetno pitanje
djevojke iz Saccovog stripa: A šta sad?
Sretan ti 19. rođendan.

Neki fini Joao Carlos pjeva fado, covjek iskrivljene vilice slusa, jedna konobarica jede jaje na oko usred pjesme, druga pjeva dok puni casice jägera, zatvara glasno vrata frizidera. Ljudi vire izvana. Gåshud sto se ono kaze na svedskom. Bezubi dedica sjedi, komentarise, djevojka koja lici na Beyonce ulazi sa zelenom torbom, pije espresso, ode. Amerikanac prica gdje je bio u Evropi i kako ljudi tamo pricaju engleski. Dedica donosi kantu leda, drugi dedo s francuskom kapicom pjeva, glas mu podrhtava ko da mu je ostalo jos par udisaja. S lokalnim fado pjevacem pjevamo Jedan dan od Dubrovackih trubadura, koje se on sjeca jos "odonda". Kiseli mojito uz jedini put kad mi je Love will tear us apart legao, zaokruzuje noc. Moj grad Lisboa, definitivno.

http://www.e-novine.com/kultura/kultura-tema/56122-Beleke-zaboravljenim-filmovima.html

http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/sveznaju-i-kolumnisti-i-bezli-ni-internetski-anonimusi