Dokumentarni filmovi o historijskim događajima mogu koristiti za analizu prezentacije istorije, revidiranje, te i za (re)definiranje pisanja istorije. Po historičaru Hayden Whiteu, nemoguće je do kraja rekonstruirati historijske događaje i dati potpunu sliku stvari, jer bi to podrazumijevalo sveobuhvatnu rekonstrukciju svih osobnih misli, trenutnih razmišljanja, miliona spletova okolnosti koji su doveli do određenih odluka u određenim trenucima. Hayden White ne zalazi u relativiziranje historije nego pokušava ukazati na nemogućnost objektivne reprezentacije i rekonstrukcije kroz literaturu i film. Da bi se određeni historijski događaj prepričao, sažeo, objasnio, neki aspekti se moraju pojednostaviti, osobe izbaciti, konteksti prešutjeti. Historiografija je narativ, objašnjavanje historije koja niti je logična, ni hronološka.
Dokumentarni film je, grubo rečeno, skoro od početaka nosio konotaciju ”istinitosti”, sadržanu u samoj riječi dokumentiranje. Tako su prvi filmovi braće Lumiere, o ulasku voza u stanicu i izlasku radnika iz njihove fabrike, nosile autentičnost, prepoznavanu od strane publike. Kroz prvu polovinu 20 vijeka, dokumentarni film će služiti kao sredstvo propagande, kroz snimanje političkih prevrta, atentata, ratova, ali i dokumentiranja svakodnevnice (često kroz egzotiziranje publici stranih i nepoznatih mjesta). John Grierson, jedan od pionira i najvećih imena britanskog dokumentarnog filma, je među prvima ovaj žanr i nazvao dokumentarnim, te ga objasnio kao ”a creative treatment of reality”. U današnjim filmološkim debatama je istinitost dokumentarnog filma zamijenjena performativnošću. Stella Bruzzi piše o dokumentarnom performativitetu kao meta-naraciji, dokumentarista je svjestan lažnosti filmske slike i pokušava je kroz samu filmsku sliku i izraziti, tj propitati korelaciju reprezentacije stvarnosti i samog života. Ono što bi se ipak moglo nazvati klasičnim dokumentarnim filmom vuče svoje korijene u Američkim i Britanskim filmovima 30-tih godina, gdje se uz voice over publika trebala ”naučiti” nesto novo, filmovi su imali pedagošku crtu. Koristeći različite filmske slike, materijal se ujedinjavao uz glas koji je gledaoca trebao upućivati na koji način da perceptira prikazivane slike. Kompilacija različitih filmskih slika nije ni tada bila ništa novo. Korištena je veoma inovativno nakon Ruske revolucije, i u dokumentarnom ali i igranom filmskom izrazu. Kompilacija je tada korištena u ideološke svrhe, kao recimo u dokumentarnim filmovima Esfir Shub, koja je suprotstavljala slike luksuza carske familije i aristokrata u Rusiji, sa slikama bijede i siromaštva ruskih seljaka, i na taj način htjela objasniti korjene revolucije. Kontrastiranje slika različitih sadržaja i poruka, koje jedna pored druge daju treće značenje je usavršio Sergej Eisenstein, što u praktičnom radu, što u teoriji.
Za analizu i kritičko sagledavanje dokumentarnog filmskog žanra, neophodno je ustanoviti nekoliko parametara analize. Filmolog Michael Renov polazi od četiri moguće uloge dokumentarnog filma, koje ni na koji način nisu izolovane jedna od druge. 1. Snimiti, otkriti ili sačuvati (to record, reveal, or preserve); 2. Uvjeriti ili promovirati (to persuade or promote); 3. Izraziti (to express); 4. Analizirati ili preslusati (to analyze or interrogate). Neki dokumentarci mogu istovremeno pripadati svim grupama, ali je bitno analizirati njihovu namjenu, a istovremeno i percepciju i recepciju, te vidjeti da li su i na koji način uspjeli u prikazivanju onoga što im je bio cilj. Filmski teoretičar Carl Plantinga je u knjizi Rhetoric and Representation in Nonfiction Film ustanovio četiri parametra koja uslovljavaju izgled, stil, konstrukciju i reprezentaciju događaja u dokumentarnim filmovima. Ovi parametri nam u analizi mogu pružiti jasniju sliku retorike koja se koristi. Glas (Voice), Naglašavanje (Emphasis), Redoslijed (Order) te Selekcija (Selection).
Moja analiza u ovom slučaju obuhvata samo filmsku reprezentaciju pojedinih historijskih događaja, ne događaje per se. Kao što i Hayden White piše u tekstu The Modernist Event, zabluda je misliti da historiografija može na objektivan način otkriti sve nedvojbenosti vezane za historijske događaje. Interpretacije koje se baziraju na otkrivenim tragovima dovode u pitanje objektivnost historiografije iz najmanje dva razloga: Broj detalja i ”konteksti” svakog jedinstvenog historijskog događaja su skoro beskonačni te je objektivna rekonstrukcija svih detalja, namjera, sudionika, odluka nemoguća. No, nepostojanje objektivne rekonstrukcije nas ne smije obeshrabriti, a dužnost filmologa i historičara je u najmanju ruku da analiziraju reprezentacije vezane za kontroverzne historijske teme, događaje i ličnosti.
Film
Tempiran valjda da bi građane Srbije napomenuo na dvadesetogodišnjicu proglašavanja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije, RTS je prošle sedmice prikazao dokumentarni film u dva dijela, ”Dogovoreni rat?”. Baveći se sastancima i dogovorima Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, ”Dogovoreni rat” ima ambiciju prikazivanja cinizma predsjednika koji su javno vodili ratove, a u strogoj tajnosti su se, sretali, prekrajali zemlju, poštovali, cijenili, šalili.
Kao što je slučaj i sa mnogim drugim medijskim diskursima u Srbiji (ali i šire na području bivše Jugoslavije), ovdje se ipak radi o još jednom kvazi-istraživanju. Umjesto kristaliziranja slike dobijamo još jedno zamagljivanje i historijsku reviziju, ponegdje jedva primjetnu a ponegdje veoma izričitu. Organizacija u RTS-u – umjesto propitivanja sopstvene uloge u huškanjima i pomaganju promoviranja mitskog heroja Slobodana Miloševića krajem 80-tih i kroz 90-te – valjda misli da će nedavno izvinjenje za nacionalističku propagandu provođenu u tijesnoj suradnji sa vodećim političkim organima biti dovoljno, te da nema potrebe da se više samokritično određuje prema liku i djelu čovjeka kojeg su i sami stvarali.
Još se valjda samo najuporniji bave neumoljivim iščitavanjem, pregledanjem, analiziranjem rečenog i snimljenog u proteklih dvadeset godina. Godine koje su pojeli lavovi Bore Kontića, koliko god tehnički nesavršen, je ipak vrijedno svjedočanstvo medijskom ludilu kojem smo bili izloženi u zadnje dvije decenije. Različit propagandni materijal možemo naći i na stranama projekta Medijske Arheologije (http://www.medarh.org/), u arhivama nekih nevladinih organizacija, u serijalu Sav taj folk, a analize i konkretna povezivanja medijskih odašiljalaca i nacionalističkih ideologija u regionu, u knjigama i tekstovima Ivana Čolovića i Milene Dragičević-Šešić. Ipak, kroz 2000-te, slike se polako ali sigurno dekontekstualiziraju, nove istine se formulišu, analize razvodnjavaju. Pa se tako i u RTS-ovom dokumentarcu trač i nagađanja unapređuju u istine.
No, da krenemo.
Na početku prve epizode se pojavljuje kratki tekst: ”Rat na prostoru SFRJ počeo je sukobom u Sloveniji, 26 juna 1991 godine, dan nakon što je Slovenija proglasila nezavisnost. U sukobu TO i JNA poginula su 44 vojnika jugoslovenske vojske. Rat je okončan 6 jula 1991 godine, a nekoliko dana kasnije JNA je povučena iz Slovenije. Prvi sukobi na prostoru Hrvatske počeli su 1 aprila 1991 godine, kada su na Plitvicama pale i prve žrtve rata na prostoru SFRJ – jedan Hrvat i jedan Srbin. Sukobi širih razmera eskalirali su tokom leta i jeseni. Vensovim planom januara 1992 godine, snage UN raspoređene su između zaraćenih strana. Srpske oblasti SAO Krajine proglašene su zaštićenim zonama. Hrvatska vojska maja i avgusta 1995 godine vojnim akcijama Bljesak i Oluja proteruje Srbe iz Hrvatske. EU i Amerika početkom 1992 godine priznaju Hrvatsku i Sloveniju, a nešto kasnije i Bosnu i Hercegovinu kao nezavisne države. Sukobi u BiH između Srba, Bošnjaka i Hrvata odneli su preko 100 000 žrtava.”
Zašto sukob? Dan nakon proglašavanja nezavisnosti? Jesu li samo JNA vojnici poginuli? Gdje je JNA povučena? Zašto odjednom sukobi na Hrvatskom tlu? Ko je pucao na koga na Plitvicama? Zašto je bitno da se spomene nacionalnost poginulih? Kako su sukobi eskalirali? Šta je zaštićena zona? Da li je jedini rezultat Bljeska i Oluje protjerivanje Srba? Šta se sve stiglo desiti u godinama između 92 i 95? ”Sukob” izmedju Srba, Bošnjaka i Hrvata? Da li su samo u sukobima ljudi ginuli, ili je bilo i nedužnih žrtava?
Tekst na početku drugog dijela vješto izostavlja svo srpsko učešće, tj sudjelovanje JNA, dobrovoljce iz Srbije, plaćene kadrove, snabdjevanje oružjem: ”Rat u Bosni i Hercegovini koji je vođen između Vojske Republike Srpske, Armije BiH i Hrvatskog veća odbrane, je najkrvaviji trogodišnji rat na prostoru bivše Jugoslavije. Hrvati su želeli da deo Bosne i Hercegovine pripoje Republici Hrvatskoj i tako ponovo ostvare granice banovine Hrvatske iz 1939 godine, Srbi su hteli da ostanu u skraćenoj Jugoslaviji, Bošnjaci su želeli unitarnu Bosnu. Međunarodna zajednica podržavala je taj stav. BiH je kao država priznata 1992 godine.” Koji Srbi i koji Hrvati? Iz Srbije i Hrvatske, ili iz Bosne i Hercegovine? Je li razlog za pucanje u Bosni težnja Hrvatske za banovinom iz 1939? Koja i kakva krnja Jugoslavija? Ispada da je međunarodna zajednica išla protiv volje većine stanovništva , što nije tačno jer je na referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine majoritet glasao za otcjepljenje od Jugoslavije. Ne pominjući tačan datum međunarodnog priznanja BiH, umanjuje se činjenica agresije na Bosnu i Hercegovinu, a implicira se teza građanskog rata.
Tekstovi u obe epizode služe kao uvod za daljnje dokazivanje da je raspad Jugoslavije počeo najvećim dijelom zbog samoinicijativnih želja pojedinih republika da se iznebuha otcjepe od Jugoslavije.
Kako je počeo rat na mom (polu)otoku, ili dekontekstualizacija arhivskih snimaka te svjesno zamagljivanje kronologije kroz mješanje mjesta i vremena
Nakon tekstualnih preludija, obe epizode počinju prologom, gdje par političara iz tog vremena svjedoče o bivšim predsjednicima i dubokom međusobnom poštovanju. Uz sve jeziviju muziku pokazuju se dva poznata profila te tekst ”Dogovoreni rat?”, te sve prelazi u formu nagađanja, spekuliranja i konspiracijskih teorija koje će se plesti kroz čitav film. Koji rat je dogovoren? Jesu li svi konflikti u bivšoj Jugoslaviji bili jedan rat?
Prolog u prvoj epizodi zamjenjuju slike sa sleta Dana Mladosti iz 1987. Zajednički Jugoslovenski ples zamjenjuju nacionalni plesovi, te se kolo razjedinjuje. Komentatori ukazuju na secesionističke poruke koje ne obećavaju dobro. Simbolična poruka je ta da je zbog želje za rasparčavanjem Jugoslavije izbio i prvi, i drugi, i treći, i četvrti rat. U idućih par minuta će Momir Bulatović gordo raspravljati o srpskim pravima da ostanu u zajedničkoj državi, Slaven Letica će tvrditi da je Hrvatska imala pravo na izlazak iz zajednice, a Milan Kučan će mirno govoriti o ponuđenim rješenjima za koja niko nije bio zainteresovan. Sekvenca dobija punu simboličnu snagu u već toliko puta viđenim, mitskim, snimcima s Maksimira, dok voice over naglašava da su prvi sukobi počeli bas na stadionu. Voice over u dokumentarnim filmovima se često upotrebljava radi neprimjetnog spajanja scena ali i uputa gledaocima kako i na koji način da tumače vizualne poruke. U ovom slučaju će snimke sa Maksimira neprimjetno biti zamijenjene napadom na JNA vojnike u Splitu, godinu dana kasnije, dok nam glas objašnjava da su konflikti sa stadiona ubrzo preseljeni na ulice. Ubrzo? Godinu dana kasnije! Šta se sve uspjelo dogoditi na političkom planu u tih godinu dana? Kroz koje krize je država prolazila? Ta pitanja ostaju neodgovorena, ali se pruža dojam da su događanja u Splitu sasvim logičan nastavak Maksimira, tj da su oba događaja usko povezana, mada je prosla čitava godina dana između njih. Dekontekstualizacija kompiliranih slika se nastavlja, a montaža obuhvata i miting na Kosovu polju 1989 te pobjedu HDZ-a u Hrvatskoj 1991 godine!?!? Ne može se poreći da ove stvari nemaju ama baš ništa jedna s drugom ali je maliciozno montirati ih u istoj sekvenci jer se na taj način implicitno povezuju svi lideri, svi dogadjaji, sve ideologije, u cilju imputiranja iste krivnje svim akterima.
Odašiljaoci poruke su u slučaju ”Dogovorenog rata” svjesni da moraju da zloupotrebljavaju snimljeni materijal, da ga korumpiraju, da objašnjavaju i sjedinjavaju nespojive scene, samo da bi gledaoca uvjerili u poruku s početka, te strategija mješanja kompilativnog materijala svrsishodnog za naoko blagu propagandu se nastavlja kroz cijeli film. Miksanje vremenski različitih scena sa slikama kojima ne znamo porijeklo, se objašnjavaju kroz voice over, kao recimo u sceni o ”humanom preseljenju” na kraju drugog dijela, gdje se diskutuje kako su Bosanski Hrvati raseljeni i otjerani iz srednje Bosne 1995 godine. Uz to se prikazuje jedna kolona izbjeglica, a vrijeme i mjesto je Travnik, juni 1993. Ništa više ne uspijevamo saznati iz ove vizualne prezentacije, ali kao publika koja vjeruje onome rečenom, mi ćemo se identificirati sa prikazanom žrtvom, iako nikakve informacije nismo dobili o njoj. Ko su ti ljudi? Odakle su protjerani? Zašto? Ko ih je protjerao? Gdje su otišli? Dekontekstualizirana slika se ovdje koristi samo kao podloga i retorička figura, za prave ljudske sudbine već odavno nismo zainteresovani.
Zamjene teza će dominirati u oba dijela. Nekad će to biti muzičke montaže koji prerastaju u spotove (uz nezaobilaznu ”Igra rocknroll cela Jugoslavija”), ali i više puta prikazivano vizualiziranje velikohrvatskih snova, gdje se karta Jugoslavije rasparčava da bi hrvatski dio progutala sveobuhvatna šahovnica. Ovo podsjeća na propagandne filmove Why we fight iz 40-tih, kad su animacije Walta Disneya služile za vizualiziranje nacističkih i fašističkih simbola na mapama Njemačke, Italije i Japana.
Natrag na prvi dio. Tu je sad i (nepobitno) mješanje međunarodne zajednice, na čelu sa Njemačkom, internacionalne igre, profitiranja, taktike i traženja lojalnih suradnika van granica Jugoslavije. Ponovo montaža, Tuđmanovo siktanje, govor pun mržnje o odbijanju Z4 plana, srpskom planu da ostvari granice 28 kilometara od Zagreba, te mrskoj JNA koja je htjela da Hrvatsku vrati u ”zlosretnu Jugoslaviju”. Ovaj govor će se u filmu ponoviti četiri puta, ali nećemo dobiti informaciju o tome kad i gdje je održan. Z4 plan je ponuđen zaraćenim stranama tek u januaru 1995 godine. Zašto se onda koristi u sekvenci o kojoj se priča o umješanosti Njemačke za raspad Jugoslavije još prije vojnih sukoba? Upornim izbjegavanjem prikazivanja osnovnih informacija o porijeklu snimaka se stvara lažna hronologija i povezanost događaja nauštrb historijskih činjenica.
Ko je Slobodan Milošević?
Voice over: ”Predsednik Srbije, Slobodan Milošević, zalagao se najpre za jedinstvenu Jugoslaviju, jer je Jugoslavija od svog nastanka 1918 godine, bila nacionalni interes svih Srba. Bila je to jedina država u kojoj su Srbi živeli pod istim krovom.” Za razliku od Miloševića: ”Hrvatski predsednik Franjo Tuđman, nije želeo Jugoslaviju, već samostalnu i nezavisnu državu. Svi potezi koje je povlačio bili su u pravcu raspada zemlje.” Uz pomoć JNA, Milošević nije napao Sloveniju koja je izglasala nezavisnost, nego da: ”pokuša da ostvari prvobitne, maksimalne ciljeve, a to je očuvanje Jugoslavije.”. Milošević koji po svaku cijenu želi da sačuva Jugoslaviju je u filmu tragični heroj koji nikako nije mogao da kontroliše događaje. Smilja Avramov – koja se u filmu predstavlja i kao stručnjak za međunarodno pravo, a i kao dio pregovaračkog tima sa Hrvatskom – kaže: ”Hrvati izlaze sa kristalno jasnim stavom, hoćemo nezavisnu državu i tako dalje, slovenci i ostali. Srbi nisu imali sasvim čvrst stav po tom pitanju.”. Historicar Predrag Marković: ”90-tih godina se u svetu i kod nas razvila čitava industrija knjiga koji su tvrdili da Milošević sprovodi neki đavoljski nacionalistički plan, koji su smislili Akademija nauka i neki zli srbi. Međutim on defanzivno reaguje, on stalno reaguje na nešto što se dešava. On nema, ni u jednoj situaciji on ne, ni jedan potez ne igra prvi, već su svi njegovi politički potezi i igre su u iznudici. Znači nijedan događaj u ratovima 90-tih, nijedan potez on nije prvi povukao.”. Cinizam ovdje dostiže vrhunac. Niti se spominju 80-te koje su bile nacionalistička uvertira krvavim sukobima, a koje su bile inicirane iz nekoliko političkih i akademskih centara, nego se persona Slobodana Miloševića transfigurira u žrtvu okolnosti i događaja koje nije mogao kontrolisati. Nigdje pominjanja Kosovskog mita, iskopavanja kostiju, a referiranje na uticaj SANU-a i velikosrpskih planova, očitih u medijima krajem 80-tih i kroz čitave 90-te, se u filmu ”Dogovoreni rat?” odbacuju kao konspiracijske teorije. Teorija o nesretnoj žrtvi će se poktrijepiti na kraju drugog dijela, gdje se aludira da je Tuđman uspio u svojoj nakani, a da je Milošević, nažalost vjerovao čovjeku, koji ga je, kroz izvršavanje Oluje i Bljeska, izdao. Uz tonove ”Ustani Bane, Hrvatska te zove”, Josip Manolić svjedoči da je Tuđman uspio u svojoj nakani, a da je Milošević gubitnik, koji je imao veće mogucnosti od Tuđmana, ali je Srbiju doveo u inferiorniji položaj, nego šo je bila prije sukoba. Kao i u drugim nacionalističkim diskursima, nezadovoljstva i problemi s Miloševićevom vladavinom su ti da je gubio sve svoje ratove, a ne da ih je započinjao. Na kraju krajeva kad Borislav Jović kaže da je Milošević mrtav i da se suđenje prekinulo to daje jasno stanje stvari. Mi možemo odsad samo nagađati da li je i koliko je taj čovjek kriv za sve ono sto se dogodilo. Čini se sasvim nevažno to da su mnogi zločinci kroz istoriju umirali prije nego im se stiglo presuditi. To da Milošević nije imao jasan stav nije dokaz da nije vodio agresivnu velikosrpsku politiku nego da je znao u određenim trenucima igrati na različite karte, komunizma i nacionalizma kad je to bilo potrebno, u cilju ostajanja na vlasti.
Kad Momir Bulatović, Stipe Mesić, Muhamed Filipović, Stjepan Kljuić ili Borislav Jović po ko zna koji put prepričavaju dogodovštine i objašnjavaju da je Milošević bio šarmantni majstor magije, dok je Tuđman zadržavao dostojanstvo i krutost te nije bas uvijek podlijegao njegovom šarmu, nas direktno dovodi i do zadnje velike zamjerke koju imam. Film se ni na koji način ne bavi historijskim sastancima, nego zalazi u područja spekulacija, anegdota i neosnovanih insinuacija.
Politika ”rekla-kazala”
Neupitno je da su se ti ljudi sretali, ali kao što se to napominje i u filmu, nigdje još nisu procurili transkripti o onome o čemu su pričali, te sve i ostaje u domenu spekulacije. I sama premisa filma je na klimavim nogama, jer se nigdje crno na bijelo ne donosi uvid u broj sastanaka mada se od početka navodi cifra od 48 puta. U drugom dijelu se čak insinuira da je u tih navodnih 48 puta uvršteno i Miloševićevo sastajanje sa Šarinićem, o čemu je čak i Šarinić sam napisao knjigu, te je to dobro poznata informacija. Uostalom, pored tolikih svjedočanstava, knjiga, direktnih i indirektnih historijskih artefakata, nije nikakva nepoznanica da su se Tuđman i Milošević sretali, koliko puta ostaje nepoznanica, ali se insistira na broju 48 koji se nigdje ne dokazuje. Na nama je da vjerujemo glasu.
Druge spekulacije se bave između ostalog:
- nedokazanim glasinama o predaji Vukovara i granatiranju Dubrovnika kao dogovoru;
- Tuđmanom kao izdajnikom zajedničkih dogovora, na čemu je i profitirao. Na to se nadovezuje i intervju sa Ljubom Stojadinovićem koji u filmu tvrdi da Tuđman nije vjerovao Miloševiću ništa a da je ovaj njemu vjerovao sve. Mada priznaje da za te tvrdnje nema dokaza, Stojadinović navodi neki primjer koji mu zvuči kao indikativan!? Na glasine o (ne)afinitetima dogovaratelja se logično nadovezuje i priča o izdaji. Tuđman se ne drži dogovora, dok Milošević ispada naivan i nedužan, pogotovu u okolnostima protjeravanja srba iz Krajine, koja su po spekulisanju filma za njega bili ogromno iznenađenje;
- Otimanju kontrole od strane nekih vojnih jedinica. Izjava Ivana Zvonimira Čička o luđacima sa hrvatske strane koji su se oteli kontroli se pogodno koristi u kontekstu Ratka Mladića, da bi se insinuiralo da ono što je on uradio u Srebrenici i ostatku Bosne, nije bilo pod kontrolom Miloševića i njegovih ljudi.
- Izravnjavanju krivnje u ratu u BiH. Bosanska strana se u filmu koristi u trenutku kad neki od tzv savjetnika Alije Izetbegovića sa glupim osmijehom na licu prepričava neukusnu anegdotu koju je i on sam čuo iz treće ruke, o pukovniku Aleksiću i riječima ”kuća časti”, kada su srpske jedinice naizmjenično granatirale hrvate i bošnjake, za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog konflikta. Od priča o posljedicama tragičnih konflikata između zaraćenih strana, pokolja, političkih igara koje su obične ljude obilježili za čitave živote, u filmu ostaje zabilježena anegdota nekog političkog anonimiteta, koji služi kao prigodna podloga za prodavanje priče o istoj krivnji svih vojski. Bosanska strana se u filmu implicitno krivi i za sukob – tj sve ono što će se desiti – kad se spekuliše o motivima odbijanja Kutiljerovog plana, pred izbijanje rata. Ova veoma ozbiljna insinuacija koristi historiografiju na perverzan ”šta bi bilo kad bi bilo”-način da bi bošnjake optužila da su sami krivi za ono što ih je snašlo u ratu, zbog odbijanja plana.
- Dogodovštine iz rata dostižu vrhunac pričom Momira Bulatovića o pregovorima u Daytonu. Konobar iz skeča Nadrealista o plaćanju računa u ”Kafani kod dva goluba”, govori o tome kako su srpski i crnogorski tim uspjeli prošvercovati viljamovku u američku bazu, deklarirajući je kao čaj, te da je zato Miloševićeva soba za vrijeme pregovora bila najposjećenija i najpopularnija, jer se eto, tu moglo cugati. Opet, skoro ništa o sudbonosnim potpisima, o Daytonu koji i 15 godina nakon završetka rata čini sve tri strane u Bosanskom sukobu, na različite načine, nezadovoljnim.
Gledajući kako i par oaza onoga što bi se moglo nazvati slobodnim novinarstvom u Srbiji, polako ali sasvim sigurno, nestaje, ”Dogovoreni rat?” će sigurno ubuduće biti prikladan modus operandi za dokumentarne rekonstrukcije novije istorije. Tvrdokornu, bezobzirnu nacionalističku propagandu 90-tih je ionako zamjenila neka proevropski orjentirana revizionistička limunada, gdje Draža Mihajlović i približavanje evropskim vrijednostima staju u istu rečenicu. Promoviranje glasina u istine i ”izjednačavanje” svih strana kao ravnopravnih, daje filmu mogućnost prekrajanja činjenica, a filmski trikovi služe za opravdavanje politike koja je i danas prisutna u Srbiji, dvadeset godina nakon ratova. Imidž Srbije koja fešta po splavovima 24/7 će polako potisnuti ubistvo Đinđića, Ljiljana Blagojević i Čavoški su već ušli u neke programe, Vreme već odavno nije Vreme iz onog vremena, i novinare tuku po busevima zar ne, nekima su bespovratno zalupljena vrata i termini. Dihotomija devedesetih u medijima u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni je davno izbrisana, više se stvarno teško orijentisati koji su to ”naši”, a biti moralan i normalan, kao što to pokazaše dvije urednice Peščanika je čini se, puno teže danas nego u najgore doba povampirenog nacionalizma. Društvo spektakla je ionako potisnulo ono malo samokritike, propitivanja, istraživanja zarad Big Brotherovskih izvještaja, glasina sa estrade, Jeremićevih optimističkih nastupa na marginama pameti i nemuštih pretvaranja diktatora u tragične heroje nesretnih vremena koja su se, eto, desila.
