Vaffanculo

Vaffanculo je prije kucao na vrata zaboravljenih asova. Sad zvoni.

22.09.2016.

Dnevnik

Vozač busa izvan bolnice u kojoj su nam rekli da njeno tijelo neće izdržati, uzima u pauzi vožnje usnu harmoniku i svira dok putnici ulaze i prislanjaju magnetne kartice na aparate. Pretrčavam ulicu na crveno, svakodnevnica u nemuštoj želji da se ide negdje, naprijed. Imam neveliki broj slika nas dvoje otkako sam odrastao. Uglavnom u nekim polusvečanim okolnostima. Klišei o ostanku i opstanku kroz priču su polutačni jer su polufikcija. Sjećanja ispare, mozak se pragmatski zaokrene, organi nastave raditi, noge zateturaju naprijed. Ali nema više njenog tijela koje je kao plašt grlilo organe koji se na kraju nisu mogli izboriti. Neke od mojih prvih riječi su, po njenoj priči, bile "De je kosa, nema kose". Tako je valjda počeo moj zivot, tako se završio njen 37 godina poslije. Paradoksi umiranja su 9 septembra bili osjetni pod mojim jagodicama, kad sam svjedočio potpunom kolapsu vitalnih organa i magičnom rastu kosice koja se mekana trljala od moje prste. Umrla je sa živom željom da joj kosa naraste kao što joj je narasla jednom dok sam odrastao. Amarcord jebiga. Ja se borim sa osom, neki komšija na engleskom priča o piratima, medicinske sestre se glasno smiju u sobi pored njene. Vakum. Modrice, popucane vene, cjevčice podrhtavaju od grčevitog udaranja srca pri kraju. Skupljanje snage za svaki udisaj. Ljudi zovu, ponavljam istu priču i već treći put je istrcana fraza. Narativ o nepostojanju. Na kraju ostanu polunagađanja i bezvrijedne rekonstrukcije života i uzroka. U djeliću sekunde prikrajkom oka registrujem momka koji mi liči na Chris Mullina. Nisam o njemu razmišljao godinama. U ušima Buddy Ritchyeva verzija This bird has flown. Par dana pred smrt sam se u 10:53 naježio i sa strahom očekivao da će me neko nazvati da mi kaže da je ona baš tad izdahnula. U kriznim trenucima sujevjerje oblikuje margine misli, logika i razum se nakratko povlače. U bolnici je umrla kao strani element, anonimna jedinka, razboljeno tijelo i srce koje je prestalo kucati. U stanu je najprimjetnije nestala. U svijetu koji me je nekad tako iritirao, s kuhinjskim pogledom na švedsku zastavu u vrtu zgrade i na pijesak u kojem je nedavno Albert plivao. Svaki dio odjeće je ostao tu. Samo sam čekao da otvori vrata odnekle. Alberta je mazila neiskorištenu periku, ja gledao šlafroke i cipele. Sofa i dvije fotelje koje je nisu dočekale iz bolnice. Od tv-a se prije nije moglo pričati. Stari ga nije ni upalio ovaj put. Sve dodirnuh u stanu. Vazu u koju je Albert ubacivao igračke a ona ih vadila, šalove, džezvu. Za sve ima prvi put. Prvi put u maminom stanu bez mame. Padaju mi na pamet neke male situacijice, čak ne ni anegdote. Kad mi je kupila dva gitarska magazina mada su bila poskupa. Kad smo jednom u busu tračali Hajru. Kad je konstatovala da sam počeo malo više gledati fudbal dok sam jeo makarone. Jutarnju kafu s njom i bol u izvrnutom zglobu, rezultat elephant piva. Kad smo gledali galebove kako su se odomaćili na našem balkonu, na desetom ili jedanaestom spratu zgrade u naselju Skogslyckan, u prevodu šumske sreće. U 15:52 je udahnula zadnji put nakon što smo par sati gledali cifre na aparatima kako idu prema nuli. Odbrojavanje, raspadanje, entropija srca i stomaka. Modre modre ruke. Alberta je mazila po njima, ja sam joj milovao noge koje sam hiljadama puta izmasirao. Na putu van, sveštenica prolazi pored nas sa sintisajzerom. Sutradan će mi zvoniti telefon i radosni glas će me obavjestiti da imam pošiljku cvijeća. Otac s kolicima i bosim djetetom će izaći iz tramvaja. Ona bi se prenerazila na gole tabane na ovoj zimi i kiši.

21.01.2015.

.


Vaffanculo
<< 09/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930